BULAJIĆ, Veljko

BULAJIĆ, Veljko, filmski redatelj (Vilusi kod Nikšića, 22. III 1928). Kao petnaestogodišnjak pridružuje se jedinicama NOV-a u Crnoj Gori, a nakon rata ostaje u aktivnoj službi u JA i u Zagrebu završava partizansku gimnaziju. U činu kapetana JA obavlja 1948–50. dužnost referenta za kulturno-prosvjetni rad u Domu JA u Zagrebu, a povremeno surađuje i u novinama (Domovina, Vjesnik, Kerempuh). Nakon demobilizacije neko je vrijeme član Studija za filmsku glumu i režiju pri »Jadran-filmu«, a od 1951. slobodni filmski radnik. God. 1952. dobiva šestmjesečnu stipendiju za studij u Rimu, gdje pohađa poznatu filmsku školu Centro Sperimentale, a nakon isteka stipendije uzdržava se zaradom od povremenih asistiranja režiserima L. Zampi, G. Amatu i V. de Siki. Nakon povratka u zemlju 1953. debitira kao redatelj dokumentarnih filmova, a od 1958. režira igrane filmove s temama iz NOB-a i izgradnje socijalizma. Član je Društva filmskih radnika Hrvatske, gdje je obavljao i dužnost predsjednika (1975–77. i ponovo od 1987). Sudjelovao je u radu žirija na domaćim festivalima te bio član žirija u Cannesu (dva puta) i Moskvi. Prvi dokumentarni film, Kamen i more (1953), režirao je za »Lovćen-film«, a iste godine za »Jadran-film« režira dokumentarni film Brod lutalica. Zajedno s V. Mimicom režirao je 1953/54. nekoliko propagandnih filmova te igrao ulogu Svećenika u Mimičinu filmu U oluji (1952). Prvi igrani film, Vlak bez voznog reda (1959), režirao je na temelju scenarija S. Perovića, I. Brauta i E. Petrija; u njemu je prikazao kolonizaciju seljaka iz siromašnih krajeva u plodne ravnice u prvim poratnim godinama (Velika Zlatna arena u Puli). Nakon što je prema scenariju poznatoga talijanskog autora C. Zavattinija režirao dramu zamišljena nuklearnog sukoba Rat (1960), vratio se tematici prvih poratnih godina izgradnje u filmu Uzavreli grad (1961), prema scenariju više autora. Za Bulajićev prvi film s temom iz NOB-a Kozara (1962) scenarij su napisali R. Đurović, S. Bulajić i sâm redatelj. Film je dobio Veliku zlatnu arenu u Puli, Zlatnu medalju na međunarodnom festivalu u Moskvi (1963) i priznanje kritike na festivalu u Delhiju (1964). Njegov dugometražni film o katastrofalnom potresu, Skopje 63 (1964), koji je režirao i montirao, dobio je niz domaćih i međunarodnih priznanja, među njima Zlatnog lava na festivalu u Veneciji (1964), nagradu Kalinga UNESCO-a (1964) i Zlatnu nimfu na TV festivalu u Monte Carlu (1965). Nakon komornog filma o sudbini skupine boraca NOB-a, Pogled u zjenicu sunca (1966), režirao je svoj najspektakularniji film s temom iz NOB-a Bitka na Neretvi (1969), u kojem je zajedno s domaćim glumcima igrao i niz poznatih glumaca svjetske kinematografije. Film je 1970. nominiran za nagradu Oscar u kategoriji najboljih stranih filmova. Nakon evokacije poznatoga povijesnog događaja u filmu Atentat u Sarajevu (1975) i fantazije na temu Šćepana Malog u projektu Čovjek koga treba ubiti (1979), vratio se tematici prvih poratnih godina i sukoba s Informbiroom u filmu Visoki napon (1981). O NOB-u u Vojvodini snimio je spektakl Veliki transport (1983) u jugoslavensko-talijansko-američkoj koprodukciji. Obećana zemlja (1986) prema scenariju I. Brešana tematski se nadovezuje na Bulajićev prvi igrani film o kolonizaciji. Za TV je režirao dokumentarne serije Crna Gora (1973) i Titovi memoari (1980). Neki njegovi filmovi bili su među najgledanijim domaćim filmovima u nas, a prodani su i u više drugih zemalja. B. je primio Nagradu grada Zagreba (1960, 1962, 1964), Povelju grada Skoplja (1964), Trinaestojulsku nagradu SR Crne Gore (1975), Nagradu AVNOJ-a (1970) i Nagradu »Vladimir Nazor« (1986).